SPORTAŠI

IVAN SRŠIĆ

Dresurnim jahanjem sam se počeo baviti 2001. godine u Udruzi MOGU-terepijsko jahanje. Od rođenja imam cerebralnu paralizu, ali sam pokretan što mi u puno stvari olakšava život. U sportske vode sam ušao samo iz jednog cilja a to je izazov da mogu postići još više, to sam dokazao sebi i drugima ostvarenim rezultatima u proteklim godinama. U tih sada već 7 godina od kako se bavim dresurnim jahanjem promijenio sam nekoliko trenera s kojima sam radio i putovao po svijetu. Od jeseni prošle godine sam prešao iz Udruge MOGU-terapijsko jahanje u Konjički Klub «Baranja» iz Darde. Na svim natjecanjima i putovanjima imao sam dobre rezultate i iskustva koja će me nadam se pratiti i dalje. Sadašnji mi je trener Ljiljana Andraković koja me priprema za Paraolimpijske igre u Pekingu ove godine.

Napomenuo bih da mi je najveći rezultat u dosadašnjoj karijeri bio 2006. godine iz Belgije gdje sam osvojio 2. mjesto u iznimno jakoj konkurenciji, i sa tim rezultatom otvorio si put prema slijedećim Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. godine. Sve to me ispunjava i daje snage da postignem još bolje rezultate a za to radim i to mi je najveći cilj u životu. Naravno ,da ne mogu sam ali uz podršku i pomoć trenera i cijele ekipe očekujem daljnje uspjehe u dresurnom jahanju.

SLAVEN HUDINA

Slaven Hudina rodio se u Bjelovaru 3.12.1984.godine. Zbog problema pri porodu započeo je život s dijagnozom tetraparesis spastica uzrokovanom cerebralnim oštećenjem.

Uz podršku roditelja i veliko razumijevanje sredine u kojoj je odrastao uspješno je završio Osnovnu i Srednju upravnu školu što mu je omogućilo upis na Pravni fakultet.

Uz redovito obrazovanje Slaven je provodio vježbe za razvoj motorike u medicinskim ustanovama. Budući da one same nisu bile dovoljne za poboljšanje njegovog stanja u devetoj godini života započeo je sa terapijskim jahanjem u KK“Bjelovar“. Već prvi susret s konjima dao je naslutiti kolika će se ljubav razviti među njima. Nakon što je neko vrijeme, zbog nemogućnosti da jaše sam, jahao s pomoćnikom u sedlu poželio je i tvrdio da on može sam. I dokazao je to. Volja, hrabrost i upornost vodili su ga naprijed. Više nije bio zadovoljan jahanjem u krug polagano, želio je više. Tu je počelo jahanje dresure za osobe sa invaliditetom. Savladavši neke osnovne elemente dresure otišao je na svoje prvo Državno prvenstvo kao gost i bio je uspješan. Tada je krenulo ozbiljno bavljenje dresurnim jahanjem koje još uvijek traje.

Kroz desetak godina koliko sudjeluje u natjecanjima sakupio je veći broj što srebrnih, što zlatnih medalja, pehara i mnogo rozeta za konja. Uspjesi na Državnim prvenstvima omogućili su mu članstvo u Državnoj reprezentaciji pa je kao njezin član i u inozemstvu polučio zavidne rezultate što ga je odvelo na njegovo prvo Svjetsko prvenstvo 2003. godine u Belgiji. Osvojivši na tom prvenstvu 5. mjesto u slobodnom programu osigurao si je odlazak na Paralympijske igre u Ateni 2004. godine gdje se plasirao na 12. mjesto. Osvojio je nekoliko zlatnih medalja na međunarodnim natjecanjima. Dvije srebrne medalje osvojene na Europskom prvenstvu 2005. godine u Mađarskoj svrstale su ga po odluci HOO među vrhunske sportaše prve kategorije. Slaven ni tada nije usporio, već je plasmanom na velikom međunarodnom natjecanju u Belgiji ( malo svjetsko prvenstvo) dobio certifikat FEI-a ( međunarodna konjička federacija) kojim se preporuča da Slaven nastupi na Paraolimpijadi u Pekingu 2008.godine i na kraju na Svjetskom prvenstvu u Hartburyu 2007. osvaja srebrnu medalju u obaveznom programu.

Osim u natjecanjima za osobe s invaliditetom, uspješno je sudjelovao u manjim utakmicama dresurnog jahanja za zdrave jahače na domaćim terenima.

Paralelno s treninzima jahanja Slaven redovito provodi i kondicione treninge u teretani koji su mu također važan dio priprema za takmičenja.

Kao član konjičkog kluba «Bjelovar» uz jahanje sudjeluje i u radu uprave kluba te je i njihov predstavnik u Skupštini Hrvatskog konjičkog saveza.

DOMAGOJ MARUŠIĆ

Domagoj Marušić rođen je u Rijeci, 16.11.1995.godine. Od rođenja ima cerebralnu paralizu, paraparesis spastica. Učenik je šestog razreda Osnovne škole «Gornja Vežica» u Rijeci. Jahanjem se bavi od 2002.godine, kao jahač Udruge za terapijsko jahanje «Pegaz» Rijeka. 2007.godine kategoriziran je u drugu kategoriju, kao sportaš s invaliditetom u dresurnom jahanju. Uz jahanje, Domagoj se aktivno bavi plivanjem, gdje također sudjeluje u natjecanjima i skijanjem. Do sada, sudjelovao je na Prvenstvu Hrvatske iz dresurnog jahanja za osobe s invaliditetom 2007. i 2008.godine, kao najmlađi sudionik (12 i 13 godina) i jedini predstavnik Primorsko-goranske županije.

BORIS ZRMANJAC

Rođen sam 16. siječnja 1979. godine u Osijeku. Redovno završio osnovnu (1986 –1994), a tako i srednju ekonomsku školu (1994 –1998).

Odmah nakon poroda obolio sam od cerebralne paralize te od 1981 do 1983 godine imao sam sedam operacijskih zahvata i to tri na produženju Ahilovih tetiva i četiri na korekciji kukova u Zagrebačkoj bolnici Šalata.

Nakon operacijskih zahvata proveo godinu dana u Varaždinskim toplicama na rehabilitaciji. Povratkom u Osijek nastavio sa rehabilitacijom, te krenuo na terapijsko jahanje 1995 godine.

Višegodišnji sam sportaš u dresurnom jahanju za osobe s posebnim potrebama.

Svoju sportsku karijeru započeo sam u Udruzi Mogu čiji sam i današnji član, terapijskim jahanjem, ali ubrzo počinjem pokazivati težnju i prema sportu i sportskim natjecanjima.

Velikom voljom, upornošću i radom doša sam do izražaja i do dobrih rezultata na natjecanjima na državnoj ali i na međunarodnoj razini koja su me doveli i do Paraolimpijade u Sidneyu 2000.godine.

Dugogodišnjim trudom, čeličnom voljom i upornošću izašao sam iz nekih standardnih okvira društva i dokazao da nema prepreka u životu tako i sportu za osobe s poteškoćcam i nadam se da sam dobar primjer drugima kako ništa nije nemoguće u životu.

Boris Zrmanjac Gundulića 69 31000 Osijek mob. 098 90 47 229

LEON GOLIČNIK

LEON GOLIČNIK jedan od jahača s invaliditetom sa najdužim stažom jahanja u udruzi “Krila” – terapijsko jahanje te jahač koji je napravio najdužu sportsku karijeru od početka djelovanja udruge do danas.

Započeo je jahati u programu terapijskog jahanja udruge “Krila” na samom početku njenog djelovanja. Dakle, prije 13 godina. Rođen je 23.5.1971. godine, kao jedan od blizanaca. Zbog komplikacija pri porodu, boluje od atetoidnog oblika cerebralne paralize. Tonus muskulature fluktuira od hipo do hipertoničnog. Pomicanje jednog dijela tijela, uzrokuje pomicanje drugih dijelova tijela, što znači da ne može napraviti izolirani pokret, a pokret kojega napravi je jako nagao i nekontroliran. Pogođen mu je i govor, kao i mišići lica. Ravnoteža mu je jako loša. Kreće se pomoću invalidskih kolica a ne može samostalno jesti niti piti te je u gotovo svim aspektima života vezan za tuđu pomoć. Često ga ljudi nemaju strpljenja slušati te ga je zbog spazama teško razumjeti. Zbog toga ga i često tretiraju kao osobu sa mentalnom retardacijom a što je u potpunosti krivo. On je normalne inteligencije, pun ideja i želja koje je često nemoguće ostvariti.

Leon je započeo jahati u Krilima, kao većina korisnika programa, na posebnoj opremi (podsedlici sa elastičnim kolanom, kako bi terapijski učinak pokreta konja bio što potpuniji) te sa vodičem konja i dva pratioca sa strane koja ga pridržavaju. U početku je samo radio vježbice na konju, kao i neke zabavne aktivnosti. Kako je vrijeme prolazilo, Leonova je ravnoteža napredovala te mu je dodatna podrška pratioca postala suvišna. On je sada samostalno i sigurno sjedio na konju te je mogao početi koristiti obično, univerzalno englesko sedlo sa Devonshire stremenima, jer su mu stopala prstima okrenuta prema zemlji, pa postoji opasnost da mu noge prođu kroz obični, Peacock stremen. Osim što je Leon pokazao da može sigurno i samostalno sjediti na konju, s vremenom se pokazalo da on može držati uzde u rukama i da može uzdama usmjeravati konja. To zahtjeva veliku kontrolu pokreta i za fizički zdrave osobe a posebno za nekoga s Leonovom dijagnozom. Time je Leon pokazao jaku želju za savladavanjem vještine jahanja te želju za napretkom i savladavanjem svog invaliditeta kroz jahanje. Time se i izdvojio od ostalih korisnika programa.

Da bi Leonu olakšali držanje uzdi, počeli smo za njega koristiti posebne vođice za ručkama. Poslije smo uvidjeli da mu je jednostavnije koristiti vođice sa prečkom, što je uvelike doprinijelo preciznosti i koordinaciji njegovih pokreta. Nakon nekog vremena Leon je počeo kontrolirati konja, koristiti vlastitu težinu i listove nevjerojatno koordinirano a što je rezultiralo s poslušnošću konja i samostalnim kretanjem u ograđenom prostoru bez vodiča konja i pratioca. To je od neizmjernog značaja za osobe vezane za invalidska kolica te vezane za tuđu pomoć u svim aspektima svog života. To je osjećaj samostalnosti i kontrole nad vlastitim životom. Gledajući Leona na konju, nitko tko ne zna ne bi pomislio da on ima neki invaliditet. Leon je uspio savladati svoje tijelo, sjediti maksimalno mirno te pokrete koje radi izvoditi kontrolirano i precizno. Da bi mu pokreti bili što kontroliraniji mora misliti da mu jedna ruka mora imati oslonac na konju kako bi mogao maksimalno kontrolirati drugu koju bi odvojio od vrata konja i vodio ga u željenom smjeru. Za sve to mu je potrebna iznimna koncentracija i samokontrola.

Kako je jačala ideja jahanja za osobe s invaliditetom u Hrvatskoj, jačale su i udruge koje su se bavile pružanjem ove vrste rekreacije i rehabilitacije te ih je bilo sve više. Tako su se pojavila i prva natjecanja u dresurnom jahanju za osobe s invaliditetom. To je disciplina koja je nova i u svijetu. 1999. godine je u Danskoj održano 1. Svjetsko prvenstvo u jahanju za osobe s invaliditetom. Dresurno jahanje općenito je disciplina u kojoj se traži od konja i jahača prvenstveno sklad i harmonija te točnost izvođenja zadanih likova. U dresurnom jahanju za osobe s invaliditetom postoje 4 kategorije. U prvu kategoriju spadaju jahači s najtežim oblikom invaliditeta, a od njih se traži i izvođenje najjednostavnijih manjeških i dresurnih radnji. Ova je kategorija podijeljena na kategoriju A i kategoriju B. Jahači kategorizirani u A kategoriji mogu zadane radnje izvoditi samo u hodu, dok jahači prve B kategorije neke elemente moraju izvoditi i u kasu. Ako je jahač kategoriziran u višu kategoriju to znači da je njegov invaliditet lakši te da se od njega traže kompliciraniji elementi te veća harmonija i sklad sa konjem, kao i izvođenje elemenata u kasu i galopu. U četvrtu kategoriju spadaju jahači s najlakšim stupnjem invaliditeta, a od njih se traži izvođenje najtežih dresurnih radnji. Kategorizaciju vrše osobe medicinske struke posebno educirane za to, a gledaju se pokreti važni u jahanju.

Leon je pokazao izuzetnu upornost i volju za jahanjem a i želju za pokazivanjem svoje vještine i želju za natjecanjem. Tako se počeo nastupati na natjecanjima u Hrvatskoj te postizati zamjetne rezultate. U početku se natjecao u kategoriji “hod sa vodičem”, koja je ubrzo ukinuta te je ostala kao revijalna točka u sklopu natjecanja. U toj kategoriji postoji vodič, koji drži konja preko oglavine na povocu iz sigurnosnih razloga, a nikako ne smije utjecati na konja ukoliko nije neophodno radi njegove sigurnosti. S vremenom se počeo natjecati potpuno samostalno u prvoj A kategoriji (u kojoj je kategoriziran) i na međunarodnim natjecanjima kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu te postizati zamjetne rezultate. Prvi put se natjecao u svojoj prvoj A kategoriji u ljeto 2000. Slijedilo je niz natjecanja:

Osim toga, nastupio je ali bez plasmana na internacionalnom natjecanju u Poljskoj, međunarodnom prvenstvu u Zagrebu 2004.godine te na nacionalnom prvenstvu 2005.

Međutim, kako se razvijala ova sportska disciplina, tako je rasla i konkurencija, a kategorije su postale sve strože. Na domaćem terenu nije bilo dovoljno natjecanja zbog nedostatka sredstava, prostora i vremena, pa su sva postojeća natjecanja predstavljala eliminacijska natjecanja za međunarodna, a što je uvijek bio veliki pritisak na natjecatelje. Na svjetskom nivou jahači su i konji bili prejaki za Leona, a tako je s vremenom postalo i na domaćoj sceni. Otežavajuća okolnost je ta što Leon ima najteži invaliditet od svih u konkurenciji, a nitko sa njegovim stupnjem invaliditeta se ne može pronaći ni na svjetskoj sceni. Iako je kategoriziran i po svemu može nastupati, on ipak nema šanse među konkurencijom.

S instruktoricom Jelenom Krmpotić je ušao u program razvoja dresurnog jahanja za osobe s invaliditetom a koji je bio financijski potpomognut sa strane svjetske krovne organizacije. Taj je program obuhvaćao velik broj treninga u obliku klinika, seminara i sličnih aktivnosti u kojima bi svjetski priznati treneri dresurnog jahanja držali radionice i treninge (npr. seminar u Češkoj Kladrubi – 2005. godine). Leon i Jelena su nakon nekog vremena odustali zbog toga što se nije više vidio neki napredak kod Leonovog jahanja, a i uvjeti u kojima Krila rade (nedrenirani manjež, ne postojanje nadsvođene arene) nisu omogućavali dovoljan broj treninga za napredak koji se od Leona tražio u određenom vremenskom roku, kao uvjet za nastavak financiranja sudjelovanja u programu. Osim svega toga, nemogućnost boljeg plasiranja na natjecanjima je jako demoralizirajuće utjecalo na Leona. On nikad nije bio zadovoljan time da samo putuje, druži se, nastupa na natjecanjima bez većih očekivanja, trudi se biti bolji od sebe zadnji put te sportski priznavati poraze od strane drugih natjecatelja. Tako se činilo da mu ionako težak život sve to ne uljepšava već mu samo još više otežava.

Osim toga, za Leona je uvijek bilo teško naći pravog konja, dovoljno pouzdanog i sigurnog u svim uvjetima u kojima su se natjecanja odvijala, a istovremeno dovoljno senzibilnog da sluša Leonove komande, a opet ne presenzibilnog jer takav konj ne bi mogao trpjeti Leonove spazme i nekontrolirane pokrete koji se najviše jave zbog uzbuđenja na natjecanjima. Tako se na više natjecanja desilo da je Leon i pao sa konja. Npr. na jednom je natjecanju parkur u kojem su izvodili testove bio prepun vode zbog kiše koja je pala netom prije početka natjecanja. Zbog toga je kobila s kojom je Leon i postigao najviše svoje rezultate na domaćim natjecanjima bila više nego uzbuđena što je završilo time da je Leon nakon odjahanog testa i pljeska publike pao s nje u najvećem trku. Jahač s Leonovim stupnjem invaliditeta ne može savladati konja koji je uzbuđen. Što se može zateći na terenu gdje se odvija natjecanje, nikad se ne može znati.

Rad sa Leonom nosi sa sobom veliki rizik kojega je i on sam s vremenom postao sve svjesniji. Uvijek je moguć pad sa konja, a šanse da se dogodi nesreća povećavaju putovanja i rad na nepoznatom terenu i na nepoznatim konjima. Osim toga, i kada se radi na domaćem terenu s Leonom, treba biti jako na oprezu, te paziti kojeg konja Leon jaši, koliko dugo ga jaši u jednom satu, te koliko ga dugo jaši kroz vrijeme. Konjima je jako teško nositi Leona, te ne treba njihovu suradnju uzimati zdravo za gotovo. Unatoč tome što se on maksimalno kontrolira, konji svejedno osjete njegove spazme i povišen mišićni tonus, kao i svaki nevoljni pokret koji mu ponekad pobjegne. Zbog toga je najbolje ako Leon mijenja često konje, ako ne jaši aktivno vodeći konja punih 45 minuta. Kad vidimo prvi put po konju da mu je dosta, treba sjašiti Leona, ili raditi s njim neku zabavnu aktivnost, kao što je šetnja livadom, a koja ne obuhvaća njegovu aktivnost. Na taj način sačuvamo konje suradljivim za Leonove satove a i smanjujemo rizik da nekom konju “dosadi” te da Leona na taj način dovedemo u opasnu situaciju. Ako se svega toga ne pridržavamo, svaki će konj kad-tad pokazati da ne može više, a taj trenutak ne smijemo čekati. Osim toga, s konjima koje leon jaši neophodno je da neprestano radi neki iskusni jahač kako bi održavao njihovu poslušnost, senzibilnost i kondiciju. Taj jahač bi svaki put prije Leona morao zagrijati i “namjestiti” konja Leonu. Pod “namjestiti” se misli na to da dobije konja u naslon, a da se Leon samo trudi to ne pokvariti tokom jahanja. Takav rad trenera i jahača s invaliditetom je dozvoljen i na natjecanjima za osobe s invaliditetom najvišeg nivoa, ali samo za jahače prve i druge kategorije. Za jahače treće i četvrte kategorije zagrijavanje i “namještanje” konja prije njihovog jahanja od strane trenera nije dozvoljeno.

Leon sada jaši jedan put tjedno. U Krilima trenutno ne postoje osobe koje bi mogle intenzivirati njegove treninge a niti kvalitetno raditi sa konjima, tako da u ovom trenutku ne znamo hoće li se Leonova sportska karijera ikada nastaviti ili neće.

Ako jednom ostvarimo to da Krila imaju nadsvođenu jahaču arenu pa da se s jahačima sportske sekcije kao i sa njihovim konjima može intenzivno i bez prekida raditi čitavu godinu, bez ovisnosti o vremenskim uvjetima, možda Leon uspije napraviti ponovo neki veliki pomak u svojem jahanju te počne ostvarivati bolje plasmane u postojećoj jakoj konkurenciji. Ništa nije nemoguće, jer u konjičkom sportu nema gornje dobne granice za natjecatelje.